Cinder - Marissa Meyer

The Lunar Chronicles # 1

Unistenje djecijih snova

Molim vas jedan veliki aplauz za Merissu Meyer. Nasa dobitnica je osvojila nagradu za unistenje moje najdraze djecije price.



Kako listam knjige na goodreads-u ova knjiga mi cesto izlazi na razlicitim listama. Pa pomislite "kako visok rejting za toliko velik broj glasaca''. Mozda vam cak padne na pamet kako je knjiga vjerovatno veoma zanimljiva. Pa onda uzmete i procitate opis knjige. Neodlucni ste, mozda. Tako da odugovlacite i odugovlacite, dok vas na kraju na citanje ne privuce gomila lijepih rijeci. I tako citate i citate... i shvatite koliki ste idot. Idiot, jer ste opet povjerovali tudjim lijepim rijecima, umjesto da ste slusali vas instikt.
Medjutim, razlika izmedju ove i milion drugih losih knjiga jeste ta sto nakon zavrsetka drugih knjiga nakon nekog vremena i prestanete razmisljati o tome. Kliknete na onu tipku DELETE u vasem mozgu i puff! Iskustvo i razocaranje, kao i sama prica, je zaboravljeno... ili pak udaljeno u neki daleki, mali, prasnjavi dio mozga. Nekako sumnjam da cu ovu ikad uspjeti zaboraviti... Neke traume su jednostavno trajne.

Pa da vas uvedem malo u ovu pricu koju ne bih pozeljela da procita ni moj najgori neprijatelj. 

Nasa junakinja (?) zove se Cinder, (primjetite slicnost?kao Cinderella?) i ona je ni vise ni manje cyborg, sto znaci da je jedan dio njenog tijela mehanicki, kao npr. noga.  Cinder je takodjer mehanicar, ima zlu macehu, te jednu dobru i jednu losu polusestru. A ne smijem zaboraviti ni malog, pomalo pokvarenog, robota. Njena zemlja je u problemima sa dvije strane. Prva je to sto ih kraljevstvo sa mjeseca zeli obuzeti, a druga je smrtonosna gripa koja ubija gradjane u roku od par dana maximalno. I gripa o kojoj se, usaprokos tolikom napredovanju njenog svijeta, ne zna apsolutno nista. 

Cinder me nervirala u svakom pogledu i svakom svojom pomisli. O akcijama da ne pricam. Mrzim kada se likovi toliko stide samih sebe. A Cinder je kraljica stidjenja. Ona naime kada upozna svog pricna ne zeli cak niti priznati da je cyborg. Znate zasto? Jer onda mu ne bi bilo stalo do nje. Molim te, Cinder, iskoristi barem malenu mrvicu svog previse malog mozga, i skontaj da takvo nesto ne mozes sakriti. Ti si cyborg i tacka. Prihvati to vec jednom!!

Sljedeca stvar koja me je nervirala isto toliko kao i Cinder (ako ne i vise) su stanovnici te njene zemlje, ukljucujuci i princa. Naime oni smtraju da cyborzi su gradjani druge klase, u narodnom rijecniku- vrijede manje od makova zrna. To sto su to obicni ljudi, rodjeni na prirodan nacin,  kojima je zivot dodjelio tezu kartu, pa su izgubili nogu ili ruku nije uopce vazno. Ako imas komad metala na sebi ne vrijedis apsolutno nista. Zvuci kao moderna verzija rasizma. A ja nista, i bukvalno nista, ne mrzim kao rasizam. Boze dragi, sta sve rade tim ljudima sa metalom je cudo. Od koristenja za naucne smrtonosne ekperimente, do zabranjivanja svake najmanje moguce stvarcice. Medju tim okrutnim ljudima podrazumjevam i princa (koji postaje kralj kako prica tece) i koji ni prstom nije mrdnuo da bi im pomogao. 

Da budem iskrena odustala sam na 65% knjige, ali posustajuci upornom nagovaranja procitala sam kraj, jer navodno sadrzi najneocekivaniji moguci kraj. Sada te osobe mogu da pitam samo ''Where the hell is that suprise?'' To neocekivano otkirce na kraju se moglo svatiti na samom pocetku. Please people, please, use  your brain.

Za kraj imam malu poruku za Cinder, svakog lika koji se pojavljuje u knjizi, svakog koji ce se pojaviti (i o kojima nemam namjeru citati), te svakom stanovniku tog njihovog svijeta :